Evo, kako sam obećao još na početku dok smo se dogovarali o otvaranju ovog bloga, napisat ću par tekstova sa pregledom nekih osnovnih koncepata Weba 2.0 da bi ljudi koji navrate na blog mogli saznati više o ovome o čemu pišemo i razgovaramo. Na Webu se vani o ovome puno piše i priča, ali na ovim našim prostorima nažalost i ne baš, ali zato smo tu mi da malo educiramo ljude o cijeloj ovoj stvari:) Inače, ovo je prvi od tri unosa o osnovnim konceptima koja ću objaviti, za većinu toga izvor je Oreillynet koji je začetnik cijele ove stvari i gdje je sve skupa najdetaljnije obrađeno.
Kako je krenulo ?
Klasična definicija pojma Weba 2.0 ne postoji, a nije niti potrebna. Kao što možete saznati ako se krenete raspitivati o Webu 2.0 naziv aludira na drugu fazu razvoja Weba, a termin je populariziran od strane spomenutih O’Reilly Medie i Media Live Internationala. Do sada su pod nazivom Web 2.0 održane i dvije konferencije u San Franciscu (listopad 2004 i 2005.) na kojima se raspravljalo o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Weba i na kojima se stvorila podloga za hype za koji mnogi kažu da neodoljivo podsjeća na 1999. Hm, iako je to donekle istina, danas su stvari ipak puno drugačije nego te godine, ali kao što to obično sa buzzwordima biva, termin se proširio i doživio nebrojena citiranja u različitim kontekstima, pa su ga tako između ostalih i razni samozvani “gurui” počeli (zlo)upotrebljavati u cilju impresioniranja svojih klijenata, a bez pravog razumjevanja smisla koncepta Weba 2.0.
Umjesto da daju definicije, gore spomenuta ekipa koja je pokrenula priču o Webu 2.0, tijekom jednog brainstorminga formirala je niz primjera sa pogledima na razlike između koncepta Weba 1.0 i 2.0 i bacila ih na papir. Osim toga, Web 2.0 su pokušali i vizualizirati kroz tzv. “mapu mema”.
Web kao platforma, primjer: DoubleClick Vs. Google
Temeljna stvar koja se spominje kao okosnica 2.0 pogleda na Web je tretiranje Weba kao platforme. Zamah novog ciklusa događa se između ostalog i zbog razvoja Weba u jednu robusnu platformu koja je postala nešto poput otvorene slavine za inovacije i distribuciju sadržaja na različite uređaje i medije. Kako bi predočio razlike u tretiranju Weba kao platforme na “starom” i “novom” Webu Tim O’Reilly spominje primjere Netscape Vs. Google, DoubleClick vs. Overture i AdSense i Akamai vs. BitTorrent. Uzmimo primjer DoubleClicka, jednog od pionira u tretiranju Weba kao platforme, a koji je danas vrlo ograničen svojim poslovnim modelom. U 90-tima kada je je DoubleClickov poslovni model nastajao Web priča se vrtila prvenstveno oko publishinga, a ne oko sudjelovanja, koje se na Webu 2.0 smatra jednim od temeljnih pokretača i stvaraoca vrijednosti. Veličina i kvantiteta tada su bile najvažnije i stvaran je dojam da Internetom dominiraju isključivo top web sajtovi koje prati Media Metrix i ostale ad scoring kompanije.
“Glava i rep” ili Nije sve u centru
Kao rezultat takvog pristupa, DoubleClick je na svojoj web stranici ponosno isticao poruku “preko 2000 uspješnih implementacija”. Za razliku od toga, Googleov Adsense i Yahoo Search Marketing (nekada Overture) danas služe stotine tisuća pojedinačnih oglašivača, a njihov uspjeh leži upravo u dubljem razumjevanju platforme i uopće jednom drukčijem pogledu na stvari, u tome da se nisu koncentrirali samo na “centar zbivanja” što je slučaj sa DoubleClickom, nego iskorištavaju kolektivnu snagu ogromnog broja malih i srednjih siteova. Nadalje, DoubleClickove ponude zahtjevaju potpisivanje formalnih (prodajnih) ugovora, a tržište im je limitirano na nekoliko tisuća najvećih web siteova. Za razliku od njih, Google i Overture su našli način da oglase dostave na praktički svaku web stranicu. Da stvari budu zanimljivije, izbjegnuti su oglašivački formati koji su dugo forsirani od strane izdavača i agencija, a to su banneri i pop-upovi u korist nenametljivih, kontekstualnih i za samog korisnika puno relevantnijih tekst oglasa.
Geekovi, poslovnjaci, marketeri, novinari… - pogled na platformu
Ako se malo odmaknemo od ovih usporedbi sa O’Reilly Medie i proširimo priču o Webu kao platformi, citirat ću jednog autora koji je stvari posložio otprilike ovako: Za geekove Web je platforma za razvoj software-a, za kompanije Web je platforma za posao; za marketere Web je platforma za komunikaciju; za novinare Web je platforma za nove medije…itd. Sve to jednostavno ne ide jedno bez drugog i najveće kočnice Web 2.0 i bilo kakvih drugih projekata mogu nastati upravo zbog temeljnog nerazumjevanja i loše suradnje između svih prirodnih karika u (stvaralačkom) lancu i iskorištavanju Weba kao platforme. Na sreću, iz pucanja balona 1.0 izvučene su mnoge pouke i sada su sazrele mogućnosti da se stvore puno ozbiljniji i tržišno utemeljeniji modeli.
Sudjelovanje i mrežni efekti
Što je razlog velikog uspjeha Internet giganata koji su preživjeli dot.com eru? Veliki dio odgovora leži u tome da su uspjeli na kvalitetan način iskoristiti Web kako bi aktivirali i iskoristili mrežne efekte “kolektivne inteligencije”. To se prvenstveno odnosi na Yahoo, eBay i Amazon. Uzmimo primjer Amazona koji je u “eri 1.0″ napravio velike stvari upravo zbog shvaćanja važnosti korisničkog angažmana i doprinosa. Recenzije, ocjene, pozivnice, poticanje raznih oblika sudjelovanja i interakcije, a zatim i korištenje aktivnosti samih korisnika za dostavljanje boljih rezultata pretrage. “Most popular” šema kod spomenutog retailera zasnovana je ne samo na podacima o prodaji nego i na brojnim drugim faktorima koje Amazonovi insideri nazivaju “flow oko proizvoda”. Ebay je isto tako rastao kao rezultat aktivnosti samih korisnika, a uloga kompanije je u stvari omogućavanje konteksta u kojem se takva aktivnost događa. Najvažnija prednost eBaya je kritična masa ljudi, prodavatelja i kupaca koja svakome novom tko želi ući u igru u startu otežava stvari, odnosno čini ih praktički nemogućim.
“Folksonomy”, zajednice, suradnja
Upravo su to primjeri na koji se način stvarima treba pristupati. Danas se pojavljuju novi, inovativni modeli i kompanije koje daju novi smisao zajedničkom doprinosu i sudjelovanju korisnika u stvaranju nove vrijednosti i stvari se pokušavaju dići na veći level. Imamo primjerice del.icio.us i Flickr (kupljeni od Yahooa) i tzv. “folksonomy” koncept koji podrazumjeva kolaborativnu (suradničku) umjesto rigidne kategorizacije i korištenje tagova, slobodno odabranih ključnih riječi koje omogućavaju višestruke asocijacije i to po puno prirodnijim obrascima koje koristi i sam mozak. Cijela ta tagging-sharing-participating priča jako je važna u svemu što ima veze sa Webom 2.0.
Naravno, kad se govori o aktivnoj “kolektivnoj inteligenciji” ovog tipa, ne može se proći bez Wikipedije, free online enciklopedije koju Eric Raymond naziva “radikalnim eksperimentom povjerenja”, gdje svaki korisnik može dodavati sadržaj i editirati unose. Treba svakako spomenuti i brojne open source zajednice koje se temelje na otvorenosti i zajedničkoj suradnji, npr. sourceforge.net koji izlistava preko 100 000 open source software projekata i svatko može dodati svoj projekt, downloadati druge, slobodno koristiti kod itd.
Nadalje, imamo brojne druge online zajednice okupljene oko različitih interesa, imamo primjer jednog MySpacea koji praktički bez iakvkih ulaganja u marketing danas ima preko 50 milijuna registriranih korisnika itd.
Blogosfera u odnosu na tradicionalne modele
Tu su naravno i nezaobilazni blogovi koji su podigli komunikaciju na Webu na jedan potpuno drugačiji nivo. Blogovi su prvenstveno zaslužni za lakše povezivanje između ljudi sličnih interesa, svjetonazora itd. Blogeri referiraju jedni na druge, međusobno se čitaju, linkaju, pa i djeluju. S tehničke strane, funkcionalnost RSS-a, permalinkova, trackbackova itd. potpomogli su stvar i sve je to skupa pojačalo važnost blogova… Ne samo da ljudi mogu putem subscriptiona međusobno pratiti siteove u realnom vremenu, nego se vidi tko je na nas linkao, citirao, putem komentara se dobiva instant feedback na tekstove itd., dvosmjerna komunikacija u svakom pogledu… I dok neki mainstream mediji gledaju na pojedinačne blogove kao na konkurenciju, konkurencija im je u stvari cjelokupna blogosfera jer tu nije riječ o natjecanju između sajtova, nego između potpuno različitih modela. Dan Gillmor naziva taj fenomen “mi, medij”, a stvar se odnosi na nekadašnju publiku koja je sada medijski aktivna i odlučuje o tome što je važno.
Novi Web prisiljava tradicionalne medijske kompanije da mjenjaju svoje poslovne modele. Tradicionalni igrači na ovim tržištima u prošlosti su svoje poslovne modele gradili isključivo na snazi kombinacije branda i sadržaja ponašajući se kao “ograđeni vrtovi”, a danas se stvari moraju raditi drugačije, korisnički alati bazirani na Web 2.0 tehnologiji koriste se kako bi se privukle zajednice koje zatim viralnim efektom stvaraju tržište.
Kraj prvog dijela. To be continued…
Tomislav Kovač (futuria.hr)